субота, 28. новембар 2009.

Heder Tejlor, kanadska pesnikinja, gostovaće u Beogradu 28. i 29. novembra


Dragi prijatelji, pozivamo Vas na predstavljanje knjige poezije
"Popodnevna bolovanja" Heder Tejlor
(Canada/UK).

28.11.2009. 12-13h
Srpsko književno društvo, Francuska 7
Razgovor o knjizi Heder Tejlor "Popodnevna bolovanja"
(Prevela sa engleskog Vesna Stamenković, Biblioteka Pasoš / Passport, Treći Trg, Beograd, 2009)

Heder Tejlor (Kanada), Vesna Stamenković, Milan Dobričić i Dejan Matić

28.11.2009. 20.30-21.30h
španski bar Casa Garcia, Kraljevića Marka 19

Moj Trg:
čitanje za šankom/performans: Heder Tejlor (Kanada)
+ gosti iznenađenja

29.11.2009. 20.30-21.30h
bife Ventil, Kapetan Mišina 14

čitanje/performans: Heder Tejlor (Kanada)
+ gosti iznenađenja
++ specijalni gost Presiden'Tobama

----


O PESNIKINJI

Heder Tejlor (Heather Taylor, 1977, Edmonton, Kanada) je pisac, izvođač i obrazovni radnik čija su dela izvođena i objavljivana širom Evrope, Azije i Severne Amerike. Nedavno je sa pohvalama završila master iz drame i scenarija na univerzitetu Siti u Velikoj Britaniji. Njen prvi samostalni film, Takur, premijerno je prikazan na Londonskom filmskom festivalu 2008. godine. Njena dramska dela prikazivana su u „Triciklu“, „Teatru Soho“, „Griniču“, „Plezansu“ i „Teatru 503“ u Londonu, kao i na mnogim drugim mestima širom Velike Britanije i Kanade.
www.heathertaylor.co.uk


Knjiga pesama i kratkih priča:
Do horizonta i natrag (Horizon and Back), 2005.
Učesnica Beogradskog festivala poezije i knjige 2007.





Heder Tejlor

MUNICH

The streets are as clean as home,
countryside flat like mid-west prairies
only interrupted by war-made rubble
buried under grass carpets perfect for toboggans.

She imagines herself transplanted
her belongings brought in airborne buckets
to live where shops shut at four
& language floods ears used to country twang.

Here, she can bury the need for silence
secret hopes of a fairytale father
& anxieties that mirror her mother’s
in a place accustomed to phoenix fire.



MINHEN

Na ulicama je čisto kao kod kuće
a zemlja ravna kao prerije srednjeg Zapada
tu i tamo prekinuta ruševinama iz rata
pod travnatim tepihom, savršenim za spuštanje.

Zamišlja sebe, prenesenu,
stvari joj nose nebeske kante
da živi gde se radnje zatvaraju u četiri
i gde uši ne para seosko unjkanje.

Tu može da zakopa potrebu za tišinom
tajne nade o ocu iz bajke
i strahove svoje majke koji su i njeni
na mestu naviknutom na feniksovu vatru.

Prevela sa engleskog Vesna Stamenković


четвртак, 22. октобар 2009.

WORD EXPRESS 2009.


WORD EXPRESS je jedan od 30 regionalnih umetničkih projekta koji se organizuju u okviru programa Britanskog saveta pod nazivom Creative Collaboration, a lokalni partner u projektu je udruženje građana „Treći Trg“.

Word Express je novi projekat književne razmene u Jugoistočnoj Evropi koji, u regionu obeleženom prošlim i sadašnjim konfliktima, ima za cilj da prebrodi kulturne i jezičke granice i donese nove književne glasove regiona u prvi plan.

Ovaj projekat je organizovan od strane britanske organizacije Literature Across Frontiers u saradnji sa organizacijom Delta Publishing iz Istanbula, kao deo programa Literature Across Frontiers Programme koji podržava Evropska unija i British Council.

Više informacija dostupno je na www.word-express.org


ŠTA JE CREATIVE COLLABORATION?

Creative Collaboration je regionalni projekat British Council-a koji okuplja umetnike, producente i kreativne preduzetnike oko umetničkih projekata koji povezuju ljude iz zemalja Jugoistočne Evrope i Velike Britanije u okviru kojeg se finansira preko 30 umetničkih inicijativa. Creative Collaboration nastoji da obogati kulturni život Evrope i da stvori mreže koje će omogućiti dijalog i debatu širom umetničkih zajednica pomažući međusobno razumevanje, razvijanje veština, poverenja i poštovanja koje prevazilazi granice. Više informacija na www.britishcouncil.org/creativecollaboration


субота, 17. октобар 2009.

OFF Book Fair, program


za detaljan program klikni na sliku


OFF Book Fair


Treći Trg pokreće niz akcija u oktobru: promocije, čitanja, promotivna prodaja knjiga, predstavljanje autora, koncerti...
Pokretni Off sajam knjiga na raznim lokacijama u gradu: klub Šipražje, španski bar Casa Garcia, bife Ventil...

--

Poziv malim izdavačima, organizacijama, udruženjima, autorima, čitaocima i svim ljubiteljima knjige da se pridruže i podrže našu akciju.


среда, 14. октобар 2009.

WORD EXPRESS 2009 in Belgrade


U okviru međunarodnog književnog projekta Word Express u Beograd stiže grupa mladih pisaca na putu ka Solunu i Istanbulu. U Beogradu će se publici predstaviti Netali Braun (Izrael), Oven Martel (Velika Britanija), Adisa Bašić (Bosna i Hercegovina) i Milan Dobričić (Srbija). Sa njima zajedno nastupaće lokalni pisci Ana Ristović, Enes Halilović, Petar Matović i Dejan Matić. Više informacija na www.word-express.org.

As part of international literary project Word Express a group of young writers, on their way to Thessaloniki and Istanbul, arrives in Belgrade. Netalie Braun (Israel), Owen Martell (Great Britain), Adisa Bašić (Bosnia and Herzegovina) and Milan Dobričić (Serbia). Local writers Ana Ristović, Enes Halilović, Petar Matović and Dejan Matić will participate with them. More info at www.word-express.org.

WORD EXPRESS 2009 U BEOGRADU - PROGRAM

Subota, 24.10.
12-13.30h Književni matine, Biblioteka grada Beograda, Rimska dvorana, Knez Mihailova 56

20-22h Pesničenje - trening aktivne poezije, REX, Jevrejska 16

Nedelja, 25.10.
20.30-22.30h Književno veče za šankom, španski bar Casa Garcia, Kraljevića Marka 19

Ponedeljak, 26.10.

11-12h Konferencija za novinare, Srpski PEN centar, Terazije 29/II
18-20h Poseta Beogradskom sajmu knjiga


27-30.10. Solun

31-4.11. Istanbul


WORD EXPRESS 2009 IN BELGRADE - PROGRAM

Saturday, 24.10.
12-13.30h Literary matinee, Belgrade City Library, Roman hall, Knez Mihailova 56

20-22h Pesničenje – active poetry training, REX, Jevrejska 16

Sunday, 25.10.
20.30-22.30h Literary evening at a bar, Spanish bar Casa Garcia, Kraljevića Marka 19

Monday, 26.10.

11-12h Press conference, Serbian PEN Center, Terazije 29/II
18-20h Visit to Belgrade Book Fair


27-30.10. Thessaloniki

31-4.11. Istanbul



In the second half of October 2009, twenty young writers from South-East Europe and the United Kingdom will embark on a train journey with a difference. Travelling in three separate groups, the writers will set out from Sarajevo, Bucharest and Ljubljana as part of a literary project called Word Express. Their final destination will be Istanbul, but before reaching the Turkish capital, they will stop in a number of cities along the way to be meet local writers and give readings, and eventually write about their impressions of the places they visit and the people they encounter.

The Word Express writers will arrive in Istanbul on 30 October and will spend five days meeting their Turkish colleagues and presenting their work in several venues, including the newly launched Istanbul Tanpinar Literature Festival and the annual Istanbul Book Fair.

Some fifty young authors and translators will be eventually involved in the project, exploring the region’s cultural, social and political legacy and meeting their colleagues from the participating countries. The participants come from the following countries: Armenia, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Croatia, Greece, Israel, Macedonia, Montenegro, Romania, Serbia, Slovenia, Turkey and the United Kingdom – and their work will be translated into the languages of the region and published in literary magazines in each of the participating countries. They will also have the opportunity to work collaboratively on projects combining writing with video and film art, photography and music, to be showcased in the second stage of the project in 2010.


Promocija romana Petrov arhipelag Marka Cara

Promocija romana Bečki točak Dušana Savića

четвртак, 24. септембар 2009.

mojtrg - 16. i 18. septembar 09. Lenka Danjhelova





Promocija u Biblioteci grada Beograda






u španskom baru Casa Garcia


Naša dosadašnja izdanja na maloj prodajnoj izložbi,
Casa Garcia, Kraljevića Marka 29
Najnovije knjige i dalje možete kupiti i tamo.

понедељак, 14. септембар 2009.

Češka pesnikinja Lenka Danjhelova u Beogradu


Dragi prijatelji,

Ambasada Češke Republike u Beogradu i Treći Trg

pozivaju Vas na promociju knjige češke pesnikinje Lenke Danjhelove „Neuvršćeno“
(prevod sa češkog Biserka Rajčić, Biblioteka „Pasoš / Passport“, Treći Trg, Beograd, 2009)
i književno veče za šankom (tribinski program „Moj Trg“)

promocija knjige Lenke Danjhelove:

sreda, 16. septembar 2009, 12 časova, Rimska dvorana (Biblioteka grada Beograda), Knez Mihailova 56


učestvuju:
Biserka Rajčić, prevodilac
Milan Dobričić, Treći Trg
Dejan Matić, Treći Trg
Pavel Bald
ik, Ambasada Republike Češke u Beogradu
autorka

***

književno veče za šankom Lenke Danjhelove – tribinski program „Moj Trg“:

petak, 18. septembar 2009, 20 časova, španski bar Casa Garcia, Kraljevića Marka 19

učestvuju:

Lenka Danjhelova (Češka Republika)

Biserka Rajčić, prevodilac
Milan Dobričić, Treći Trg
Dejan Matić, Treći Trg


+ emitovanje audio snimaka čitanja srpskih pesnika na festivalu na Majorci (1-8. 9. 2009.)

++ izložba 40 štampanih izdanja Trećeg Trga!

O PESNIKINJI

Lenka Danjhelova (Lenka Daňhelová), češka pesnikinja, prozaistkinja, slikarka i prevoditeljka, rođena je 1973. u Krnovu. Radila je kao novinar u nedeljniku Patriot i na radiju Slobodna Evropa. Sarađuje sa piscima svoje generacije i sa časopisima u Češkoj i susednim zemaljama, između ostalih i sa međunarodnim časopisom Pobocza (Rubovi) koji izlazi na poljskom, češkom, slovenačkom i srpskom jeziku u Vjencborku, Poljska. Pesme najčešće objavljuje u časopisima Psí víno, Host, Pobocza, Lirikon21.

Knjige pesama:
Pesnički (Basnicky), 2000;
Pozdrav iz Sudeta (Pozdrav ze Sudet), 2009.

Knjige proze:
Nešto takvo (Neco takoveho), 2001;
Novi Heržminovi (Nové Heřminovy), 2003;
Stranci (Cizinci), 2004;
Kako živeti s poplavama (Jak žít s povodněmi), 2004.

Učesnica Beogradskog festivala poezije i knjige 2007.
Ovih dana učestvuje na književnoj koloniji „Čortanovci 2009“ u organizaciji Srpskog književnog društva.

Knjiga Lenke Danjhelove "Neuvršćeno" objavljena je u biblioteci "Pasoš / Passport".
Biblioteka “Pasoš / Passport” donosi dvojezična izdanja knjiga pesama učesnika Beogradskog festivala poezije i knjige „Trgni se! Poezija!“


Izdavanje ove knjige pomogli su: Švajcarski program za kulturu Srbija – Pro Helvecija Beograd, Balkanski fond za lokalnu inicijativu – BCIF i
Ambasada Češke Republike u Beogradu.




понедељак, 31. август 2009.

4 Serbian Poets in Mallorca

1-8/o9/oo9

Učesnici: Nevena Budimir, Petar Matović, Milan Dobričić i Dejan Matić
Pesme ovih autora na srpskom i engleskom jeziku možete besplatno skinuti na ovom linku.




среда, 19. август 2009.

Klupe nenagrađenih, Duško Novaković, II izdanje



Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje knjige "Klupe nenagrađenih" sadrži 17 novih pesama u 3. ciklusu "Linija spuštanja", koji se prvi put pojavljuje u ovom nagrađenom izdanju.

Duško Novaković za knjigu "Klupe nenagrađenih" dobio je Nagradu Grada Beograda za književnost i Nagradu Đura Jakšić za 2008.

петак, 10. јул 2009.

mojtrg - Promocija romana Kopilad bogova - Koret Aleksandra Mandića


Promocija dugoočekivanog nastavka knjige Kopilad bogova: Salir, uz čitanje, projekcije i dobru muziku!

Petak, 10. jul u 20 časova, španski bar Casa Garcia, Kraljevića Marka 19



Godinu i po dana, nakon objavljivanja prvog dela, "Kopilad bogova", najzad dobija svoj nastavak. Ples koji su bogovi započeli polako ubrzava ritam, a oni ne znaju korake. Niti koje su zakačili smrtnicima, svojoj deci, kopiladi, neumitno im klize iz ruku... Ser Dalreks od Malktora jaše pustinjom u želji da spase sestre i majku, željan slave. Ali staze koje ga vode do cilja su mutne i previše isprepletane. Da li se cilj gubi iz vidika, ili je on pogrešno skrenuo? Vladar Tame luta beskrajnim hodnicima svoje palate i svog uma, tražeći odgovore na pitanja koja ne zna da postavi. Tražeći sebe ne prestaje da vodi borbu koju je započeo onda kada je postao vampir... Dečak Marvin iskopava tajne koje se nalaze ispod ćudljivih misli vampira koji su učestvovali u porazu Tame. Pokušava da na sebe preuzme makar delić bola koji princeza Svetlosti oseća u preobražaju koji će je pretvoriti u kći Tame. Kraljica Azrelona, namesnica Carstva, devojčica prerano sazrela, prekaljena kroz krv svojih najbližih, uzaludno se bori za živote nedužnih koji bi mogli da stradaju pod rukom njenog ludog muža. Pali ratnik krvavog neba se podiže... A mladić Koret, sin Severa...

четвртак, 18. јун 2009.

Dušan Savić, Bečki točak - novi roman u biblioteci Desant



СКД И ТРЕЋИ ТРГ

ОРГАНИЗУЈУ КОНФЕРЕНЦИЈУ ЗА НОВИНАРЕ

ПОВОДОМ ИЗЛАСКА КЊИГЕ


БЕЧКИ ТОЧАК

ДУШАНА САВИЋА


УЧЕСТВУЈУ:

ЉИЉАНА ШОП

ДЕЈАН МАТИЋ

ДУШКО НОВАКОВИЋ

МИЛАН ДОБРИЧИЋ

И

АУТОР


ПЕТАК, 19. 06. 2009. У 12:00 ЧАСОВА
ФРАНЦУСКА 7, БЕОГРАД



Dušan Savić, rođen 1952. u Banja Luci, Bosna i Hercegovina, odrastao u Zagrebu, Hrvatska, živi u Austriji od 1992. Želeo je studirati glumu, što mu nakon dva uža izbora nije pošlo za rukom, pa je svoja htenja i nadahnuća zamenio profesijom iza kamere. Bavio se filmom u svim mogućim sektorima, kao organizator, producent, asi-stent i pomoćnik režije. Duži niz godina bio je stalni saradnik i pratilac značajnog laureata sedme umetnosti Lordana Zafranovića. Početkom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije, odlazi u Beč, gde radi kao stručni nastavnik i pedagog u popodnevnoj nastavi u bečkim redovnim školama, savetovalištu za strance, Narodnom univerzitetu (VHS), da bi krajem veka, doživevši teški saobraćajnu nesreću, stupio u invalidsku penziju. Višak vremena pretvara u kreativnu igru, bavi se vajarstvom (autodidakt) i svoje inspiracije pretače u interesantne skulpture. Imao je nekoliko uspešnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a najznačajnija mu je bila u rodnom mestu, decembra 2002, koju je sponzorisala Sekcija austrijske vlade za kulturu KUNST.
Piše poeziju i prozu. Objavljene su mu pesme dvojezično u Anthologie der Migration aus Südosteuropa, den Balkanländern 2005. izdavača „EYE Verlag“, Landeck, Tirol, Austrija, zbirka pesama Kamenje govori, 2006, izdavača Svetulka 44, Sofija, Bugarska, Fenster der Seele, 2008, u izdanju Zadužbine „Petar Kočić“, Banja Luka – Beograd, Neu österreichischen Lyrik und kein Wort Deutsch izdavača Haymonverlag Innsbruck, Austrija, i u zborniku pesama Rudnička vrela 2008, iz Gornjeg Milanovca, Srbija. Izdavač „Nezavisne Novine“, Banja Luka, objavio mu je 2007. kratke priče SEDLO – Banja Luka iz kofera uspomena.
Živi i stvara u Beču.

Ljiljana ŠOP

U POTRAZI ZA IDENTITETOM

Famozne devedesete prošlog veka, sada kada je vremenska i svaka druga distanca obezbeđena, na različite načine ostavljaju traga u ex Yu prozi, pa i srpskoj, što je sasvim prirodno, ali je i psihološki opterećujuće i moralno obavezujuće, jer književnost još jednom u svojoj istoriji preuzima na sebe da osvetli vetrometinu i pojedinačne drame, ratne i izbegličke košmare i tragedije, pre nego što je istorija rasvetlila uzroke i posledice, osudila zločince i prebrojala žrtve.

Uz već postojeća književna imena javljaju se nova koja pripovedanjem o devedesetim na različite načine i sa različitih strana učestvuju u sklapanju mozaika, idući tragom individualnih ljudskih sudbina koje su nasilno ili vlastitim izborom zauvek promenjene. Jedno takvo novo ime jeste i Dušan Savić, čiji roman „Bečki točak“ složenom i dinamičnom pričom prati glavnog junaka, profesora književnosti Nikolu Mirića, koji na samom početku raspada bivše Jugoslavije, osećajući se ugroženim u Hrvatskoj kao Srbin, odlazi bez nekog posebnog plana i priprema u Beč, s jednim koferom i nevelikom ušteđevinom. Savić se ne želi baviti istorijom, politikom, ideologijom, balkanskom dramom, i zaista ništa od toga nije u prvom planu njegovog pripovedanja, ali iz nekog drugog ili trećeg plana neprekidno iskrsavaju činjenice, sećanja, traume, situacije koje svedoče o generacijama nesrećnika kojima su ratovi i ideologije uništavali živote tako da ih ni mirnodopski intervali nisu mogli popraviti i zalečiti.

Unutrašnja tenzija Savićevog romana odvija se upravo na planu kontrasta između energije, strasti, iskrenosti, životnog optimizma većine njegovih junaka i istorijskih, društvenih, političkih okolnosti koje kao da su se urotile upravo protiv časnih, običnih, malih ljudi koji bi da prožive jednostavne živote oplemenjene ljubavlju, radom, prijateljstvom, toplinom doma i porodice. Jednim svojim tokom „Bečki točak“ je i priča o ljubavi između Nikole i mlade Bečlijke Erike Huber, ljubavi koja uprkos obostranoj privlačnosti, razumevanju i želji da započnu nov, zajednički život, ostaje neostvaren san koliko usled razlika u mentalitetu, vaspitanju i drugačijim životnim iskustvima i prioritetima, toliko i zbog objektivnih okolnosti koje naprosto ne pogoduju srećnim završecima.

Pre poznanstva između Erike i Nikole, Savić vešto komponuje dve paralelne priče koje se filmično pretapaju iz jedne u drugu. Eriku zatičemo samu nakon bakine smrti i prekida dugogodišnje pogrešne ljubavne veze, a Nikolu u grčevitoj borbi za opstanak u novoj sredini, prevarenog od zemljaka koji mu je izmamio ušteđevinu i nestao, ogorčenog zbog raskida braka za koji je sve do zveckanja oružjem mislio da je skladan jer nije pridavao važnost nacionalnim i verskim razlikama. Saviću je važno psihološko nijansiranje likova na večnoj granici između željenog i mogućeg, snova i realnosti. Dvoje osetljivih, ranjenih i neostvarenih ljudi izuzetno se slagalo u svojim maštanjima o sreći, ali u realnosti za njih nije bilo pravo vreme niti su imali snage da odaberu jedno mesto za zajedničku budućnost.

Unutar osnovnog romansijerskog toka Dušan Savić uspešno smešta još jednu priču u priči, a ona savršeno povezuje dva rata ( Drugi svetski i onaj iz devedesetih) govoreći o kontinuitetu višegeneracijske patnje kao usuda tla i istorije. U žanru trilera, glavni junak svoje bečke dane posvećuje i potrazi za likom sa fotografije koju je našao u roditeljskoj kući posle majčine smrti, da bi nakon mnoštva peripetija saznao da je na slici njegov polubrat. Tako se dve izbegličke tuge u Beču, u razmaku od pola veka, vezuju u jedan mučan porodični čvor koji majka nije uspela da razreši za života, ali ga je bez svoje krivice prenela na sinove. Braća se ne sreću jer stariji umire u Americi, a Nikola odbija nasledstvo pošto saznaje da je bogati brat pomagao nabavku oružja u ratu koji je njega oterao iz rodne kuće.

Ne volim da prepričavam romane, ali Dušan Savić je na neveliki broj stranica smestio toliko priča, sudbina, likova, prostora, vremena, da se bez minimalnog „prepričavanja“ ne bi moglo razumeti u kojim se sve pravcima i s kojim piščevim motivima grana njegovo u suštini složeno a u praksi neverovatno jednostavno pripovedanje. Ne događa se često da nečiji romansijerski prvenac prospe pred čitaoca toliko zbivanja i njihovih aktera, toliko različitih ambijenata i atmosfera, toliko živopisnih epizodista ( Nikolina tašta i supruga, Erikina baka i njena stara prijateljica, Nikolin bečki prijatelj Lacika i ostali iz perioda kafanskog muziciranja da bi se preživelo, prevarant Ivan, groteskni advokat...), toliko poverenja u ljude i sumnji u sve(t), toliko tuge i humora, toliko prirode i urbaniteta, toliko iskrenosti i diskretnosti, emocija i promišljanja, istovremene veštine i neiskustva u onome što nazivamo spisateljskom radionicom. Kada govorim o veštini mislim na elementarno umeće iskrenog i zanimljivog pripovedanja, a kada govorim o neiskustvu mislim na intuitivno pronalaženje kompozicionih rešenja koja se ne doživljavaju kao rutinska konstrukcija već kao originalna borba autora sa velikom količinom građe koju je odlučio sažeti na nevelik romansijerski prostor.

„Bečki točak“ jeste i roman o još jednom velikom talasu izbeglica koji je devedesetih zapljusnuo Evropu i svet. Dovoljno je bilo preći najbliže okolne granice pa se naći u drugom svetu koji, i kada nije bio gostoljubiv ili ravnodušan svojim mirom i uređenošću pruža šanse za nove životne početke. Objektivan prema vrlinama i manama novog boravišta, glavni junak svesrdno traži sebe u starinskoj lepoti carske Viene, ne napuštajući svoj san o povratku u „pitomu“ Istru kamo će nakratko dovesti i Eriku da sagrade dom. Zanimljivo je, međutim, videti današnje razloge zbog kojih se Mirićeva ljubavna priča u suštini ne razlikuje od Lazarevićeve „Švabice“. Razapetost između sna o konačnom begu i konačnom povratku, neizbežna za većinu egzilanata, postavljena je kao pitanje bez odgovora, jer dramu identiteta i egzistencije svako mora rešiti za sebe.

Simboličnom slikom na kraju romana, u kojoj kažiprst glavnog junaka ostaje ukočen nadomak dugmetu zvona na interfonu njujorške zgrade u kojoj ga očekuje bratovljev advokat, autor romana efektno kazuje istinu: život pojedinca neretko je stvar izbora na raskršću. Zbir takvih izbora čini na kraju ono što nazivamo sudbinom.



недеља, 10. мај 2009.

Intervjui sa Kazasesom

Njujork, u Kataloniji

Volim američke pisce, pesnike i muziku, ali sama ideja Amerike već me prati na svakom koraku, kaže gost Beograda, katalonski pesnik Enrik Kazases

Enrik Kazases (Foto D. Ćirkov)

Enrik Kazases (Barselona, 1951) živa je katalonska legenda i jedan od najznačajnijih katalonskih pesnika današnjice, a njegovi nastupi skoro da su mu dali oreol rok-zvezde. Veliki deo nove generacije pesnika priznaje Kazasesa kao svog učitelja koji je veoma uticao na njihovo poetsko izražavanje.

Kazases je ovih dana gost Beograda i Novog Sada, na Filološkom fakultetu održao je seminar o katalonskoj poeziji, a danas u podne, u Srpskom PEN centru, biće predstavljena specijalna sveska časopisa „Treći trg”, posvećena upravo katalonskoj književnosti, koju su priredili Jelena Petanović i Pau Bori. Ona se odnosi kako na modernu tako i na klasičnu katalonsku književnost, poeziju, prozu, dramu, aforizme i razgovore s najeminentnijim piscima katalonskog govornog područja. Prati je CD sa pesmama izvedenim uz muziku. U uvodu, koji je napisao Pau Bori, lektor katalonskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu, izložena je kratka istorija katalonske književnosti i jezika.

U razgovoru za naš list, Enrik Kazases kao prve uticaje na svoje stvaralaštvo navodi izvrsne pesme majke i bake, koje je slušao u detinjstvu, a zatim i poeziju provansalskih trubadura, srednjovekovnu poeziju, savremenu poeziju. To široko polje uticaja ima i svoje upečatljive razloge:

– Kada sam imao dvadeset godina, čitava književnost morala je da bude pisana na španskom. Katalonski je bio skoro zabranjen tako da sam se okrenuo francuskoj literaturi, Bodleru, velikim romanopiscima, nadrealistima, dadaistima. Rok muzika i Bob Dilan takođe inspirišu moje stvaralaštvo – objašnjava Kazases.

Kao pripadnik katalonske poetske scene, dodaje da je teško imenovati njene opšte odlike, ali smatra da je čak i katalonsko klasično pesništvo moguće odrediti kao blisko realnom životu, osećanjima i iskustvima, težnji da se opiše i dosegne raj na zemlji.

– Znao sam mladog katalonskog pesnika koji je odlično baratao jezikom, ali rekao sam mu: Kada ti se nešto zaista bude desilo bićeš izvrstan! – priča Kazases, podsećajući na mlade katalonske pesnike koji su puni energije i osećajnosti. – Vidim ljude koji imaju mozak i srce, poznaju jezik, sviđa mi se ono što rade i zanimljivo mi je da pratim njihov razvoj, primećuje.

O sopstvenom poetskom stvaralačkom putu kaže:

– Kao mlad pesnik mislio sam da mogu da pišem samo poeziju, ali pre nekoliko godina napisao sam dramu i jedan monolog za ženski lik. Ovi komadi izgledaju kao drame ali je njihova suština takođe i poetska. Pišući, ranije sam se često obraćao jednom prijatelju koji je, na žalost, umro. Danas mislim da poezija treba da dosegne i ljude koji nikada ne čitaju ili koji i ne znaju kako da čitaju, koji čak ne vole umetnost ili ne vole ništa. Antonin Arto, francuski pesnik, rekao je da piše za analfabete.

Pesnik nam priča kako živi u velikom gradu i misli kako se to može i osetiti u njegovoj poeziji. „Pišući, gledam napolje i radim za život, ne brinem za uspeh ili samospoznaju, mislim da neke stvari i treba da ostanu neosvešćene”, smatra.

„Amerika je u selu preko puta, / u bilo kojem malom katalonskom selu”, kaže Kazases u jednoj svojoj pesmi. Sada obrazlaže ovaj poetski stav:

– Da li ste bili u Njujorku? Ja nikada nisam bio. Volim što sam prvi put u Beogradu, živeo sam u Berlinu i Notingemu, ali Njujork je već u mom rodnom gradu, sve je tamo skoro „po američki”. Naravno, ako bih otišao u Ameriku video bih puno različitih stvari, ljudi su svuda ljudi; inače, volim američke pisce, pesnike i muziku, ali sama ideja Amerike već me prati na svakom koraku – smeje se Kazases, pa dodaje:

– Mislim da su savremena društva organizovana po potpuno pogrešnim principima. Naravno da se kritički odnosim prema kapitalizmu i takozvanoj demokratiji, ali ne želim ni da umrem ili eksplodiram od nezadovoljstva. Mišljenje jeste strogo kontrolisano medijima i politikom, do te mere da je stvorena uniformna svest. Ali, nije teško razbiti taj lanac jer svako ima mozak, i ima mogućnost da ga koristi.

Enrik Kazases za naš list još kaže:

– Nisam bundžija u duši ili po rođenju, prilično sam miroljubiv i čak stidljiv, obično ne vičem i ne pravim skandale, ali je sistem taj koji mi ne odgovara. Nisam ni optimista ni pesimista, samo se trudim da uputim pozitivnu poruku svetu, da vidim šta biva. Stvari će se i dalje menjati, moraće da se promene.


Marina Vulićević
[objavljeno u Politici 08/05/2009]



U stilu Puškina i Dilana


KATALONSKI pesnik Enrik Kazases (58) u mladosti nije mario za popularnost, ali ga je u zrelim godinama stigla slava. Veliki deo nove generacije katalonskih pesnika priznaje ga kao svog učitelja. Od kada je 1992. dobio jednu od najznačajnijih nagrada kritike za zbirku „Ta stvar“ (La Cosa Aljuella) dobio je sva ostala bitna priznanja za poeziju u svojoj zemlji.
Iako tvrdi da pesnici ne jure za popularnošću, već za sopstvenim putem, za njega kažu da u svim mestima u kojima se govori katalonski jezik postiže uspeh ravan pop i rok zvezdama. Na pitanje da li danas pesnici mogu da „zapale“ publiku i stanu rame uz rame sa umetnicima pop kulture, Kazases kaže:
- Da! Mislim da je moguće i bilo je primera u istoriji: Puškin, legendarni Žasin Verdage i Bob Dilan su pesnici koji su postali zvezde.
Njegove pesme nastale su u rasponu uticaja od srednjovekovne poezije do bit generacije i Boba Dilana, sa posebnim pečatom nadrealizma i dadaizma. Posle posete Novom Sadu, pesnik iz Barselone bio je u subotu gost Beograda i Udruženja građana Treći trg. Tom prilikom predstavio je u srpskom PEN centru specijalnu svesku časopisa „Treći trg“ posvećenu katalonskoj književnosti.
- Pišem na katalonskom i za mene je to univerzalni jezik. Kada pišem osećam kao da je to jezik prvog čoveka - kaže Kazases za naš list.
Prvu knjigu objavio je tek sa 40 godina, ali tvrdi da to nije hendikep za pesnika. Naprotiv.
- Vreme koje sam proveo van sveta izdavaštva dalo mi je prednost. Bio sam potpuno slobodan. Kada sam počeo da objavljujem i primam pozitivne kritike, uspeh me nije oduševio i zaslepeo, što bi se možda dogodilo da sam imao dvadeset godina.

B. Đorđević
(Objavljeno u Večernjim Novostima 09.05.2009.)


среда, 6. мај 2009.

Moj Trg: Gostovanje pesnika Enrika Kazasesa i katalonska sveska Trećeg Trga


Treći Trg Vas poziva na
Gostovanje katalonskog pesnika Enrika Kazasesa u Beogradu i promociju specijalne sveske časopisa Treći Trg posvećene katalonskoj književnosti.


Program gostovanja:

Četvrtak, 7. maj 2009:
12h Susret sa piscima Srpskog književnog društva, Francuska 7

Petak, 8. maj 2009:
12h Konferencija za novinare, Srpski PEN centar, Terazije 29/II

21h Moj Trg - poezija katalonskog pesnika Enrika Kazasesa, muzika Toby Brundin (Velika Britanija),
španski bar Casa Garcia, Kraljevića Marka 19


Enrik Kazases (Barselona 1951) je živa katalonska legenda. Njegovi nastupi u svim mestima u kojima se govori katalonski jezik skoro da su mu dali oreol rok zvezde. Veliki deo nove generacije pesnika priznaje ga kao svog učitelja koji je veoma uticao na njihovo poetsko izražavanje. Njegove pesme nastale su pod različitim uticajima: od srednjevekovne poezije do bit generacije i Boba Dilana, ne zaboravljajući nadrealiste, naročito dadaizam. Dobitnik je svih bitnih priznanja za poeziju.

Sveska časopisa posvećena katalonskoj književnosti, kako modernoj tako i klasičnoj, a priređivači su Pau Bori i Jelena Petanović. Podeljena je na sedam delova posvećenih: poeziji, prozi, kratkoj prozi, drami, aforizmima i razgovorima s najeminentnijim piscima katalonskog govornog područja, a prati je CD sa pesama izvedenim uz muziku.. Uvod u Svesku u kome se izlaže kratka istorija katalonske književnosti i jezika ali i kulture uopšte napisao je Pau Bori, lektor katalonskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu.



AMERIKA

Amerika je u selu preko puta
u bilo kojem malom katalonskom selu
klinci gađaju cigane kamenjem
ljudi se mršte na strance
crnci su...crnci
siromašni se prave bogati
mladi prave pare
a na vazduhu poslednjih kućica
počinje raj
koji važi za sve

Tamo možeš da budeš sam ili u društvu
možeš da pečeš paprike i patlidžan
pevaju cvrčci
rase se prepliću
može da se plače
mogu da ti obučem čarape
ubraćemo,ubraćemo,ubraćemo
i narodi se mešaju zbog ljubavi.

Noću u baru individue čudne
pridošlice ni od kuda, koje ne znaju gde su
postavljaju svetski zakon koji se sad izmišlja
Amerikanci iz Santandera, iz Barselone
i Katalonci, Siuksi i oni iz Meksika
posedovaće drugu vrstu nafte
koja još uvek nema ime niti će ga ikada imati
iako mi ti, pastirice, uskraćuješ
sveti benzin

Amerika je selo preko puta
u Granoljersu, Ametlji, u Boržes Blankes
u Matarou, u Morelji, u Kadakesu
i u Montuiriju jedući čokoladu.


prevod: Jelena Petanović



четвртак, 23. април 2009.

Nagrada grada Beograda za 2008. za književnost Dušku Novakoviću

Uživamo u laži, kao žaba iz eksperimenta

Najmalignija je ona politička laž koju zagovara pozamašni deo srpske inteligencije a vezana je za teoriju o tlu i krvi - kaže pesnik Duško Novaković, dobitnik Nagrade grada Beograda

Duško Novaković
(Foto Željko Jovanović)


UMETNIK I VREME
Pesnik Duško Novaković dobitnik je Nagrade grada Beograda za književnost i prevodno stvaralaštvo za 2008. godinu, za knjigu pesama „Klupe nenagrađenih”, u izdanju „Trećeg trga” iz Beograda. U obrazloženju žirija, kojem je predsedavao Filip David, kaže se da Duško Novaković raznovrsnošću opusa i dubinom uvida već nekoliko decenija ide u red najznačajnijih i najprovokativnijih savremenih beogradskih pesnika. „Duh Beograda se u Novakovićevim stihovima ne objavljuje na direktan, već na iznijansiran i posredan način, kako po pravilu biva u pesničkim tekstovima visoke umetničke vrednosti... U svim do sada objavljenim knjigama Duško Novaković predstavlja se kao pesnik otvoren za sva iskušenja ovdašnje svakodnevice...”

Ništa ne može da Vam promakne od aktuelnih, pa ni od zastarelih događaja, koji doslovno i bodu oči. Vi to nazivate „povremenim uplitanjem uposlove stvarnosti?

Iskreno govoreći, ova floskula je odgovor na Odnovu pesmu „Uvek u nevolji”, odnosno, čemu poezija kad njene oči, uši, jezik, nosnice samo primaju loše vesti, kad stari sistemi čekaju da budu srušeni, kad nema dovoljno sapuna i četaka za sve pojavne gadosti, kad se optužujuće rečenice lukavo pretvaraju u pravdajuće protivrečenice. Uzvik „Hanibal ante portas!” doveo me je do junaka koji između dve odluke bira onu koja ga čini slabim i taštim, a prividno pobednikom.

Hoćete da kažete da je laž koja nas okružuje već obesmislila stvarnostdo nestvarnog, tako da se može reći da govorite o nestvarnim događajima?

Obesmislila je i vodu i vazduh, a nekmoli istoriju. Svakako da vam je poznat sindrom kuvane žabe. Jadnica, stalno zadržava neku vrstu veselosti i dok je voda hladna, potom mlaka i dok ključa, raspada se veselo! Uživati u laži, kao žaba iz eksperimenta, sindrom je doba u kojem živimo. Posebno je opasna politička laž. Najmalignija je ona koju zagovara jedan pozamašni deo srpske inteligencije a vezana je za teoriju o tlu i krvi. Njeni eksponenti, bez obzira na evidentni krah takve politike, i dalje arbitriraju oko nje, ne samo kao slobodni strelci već i grupisani oko programskih opredelenja nekih političkih stranaka, desnog usmerenja. Vešto je fingiraju kao poslednju odbranu patriotizma, kao božanski zadatak svekolike srpske populacije. Posledično, ona uvek ide sa zapanjujućim brojem ubijenih i unesrećenih i velikim opsegom devastiranih areja, posebno ovde na Balkanu. Kao da smo postali sabirni logor lažljivaca neke visoko razvijene civilizacije. Čak se možemo, i to je smešno, baviti kulturom laži, kao kulturom maslina ili kukuruza, sticati doktorate laži, šta li sve ne...

Koje okolnosti su uslovile osnivanje Srpskog književnog društva, čiji ste sekretar, a koja mu uloga predstoji?

Pre svega intelektualna hrabrost i razvijenije osećanje za poštenje kad su u pitanju književne vrednosti. Zatim odbijanje da se bude deo izolacionističke politike i remetilački faktor u odnosu na neposredno okruženje. Društvo je odbacilo servilnost, podaništvo i mimikriju kao vrednosni sistem, tako prisutan u spratnom delu Francuske 7. Izvukli smo se iz jedne ustajale bare, a kako će biti dalje, pa valjda o tome treba malo zdušnije da misli i pomaže demokratska javnost Srbije. Rečeno u šali, ne možemo od orućih volova tražiti da naskaču na svaku kravu! Postoji prirodan umor stvaralaca od rada na svom delu, a pitanje ambijenta i njegove kakvoće jeste društvena klauzula. U svakom slučaju pravo na drugost, na književnu diverziju, postaje zaštitni znak Srpskog književnog društva.

Čitati Vaše pesme o Kosovu i Metohiji znači upoznati ogorčenost i sarkazam koji će retko koga poštedeti. S druge strane, kako se osećate kada kao pesnik gostujete tamo, kada srećete ljude o kojima pišete?

Kosovo je iz metafore unesrećenosti, porođene iz gluposti, eskaliralo u sramnu osionost nekih zapadnih država. Kad jednom duh zablude izađe iz boce, teško se vraća u nju. No, počujmo, „braću” Marks-Engels, koje danas nije uputno citirati, i to ijekavicom: „Dok u običnom životu svaki dućandžija znade odlično razlikovati ono što neko tvrdi da jest od onog što je ono stvarno, dotle naša istoriografija još nije došla do te trivijalne spoznaje. Ona vjeruje svakoj epohi na riječ, što ona sama o sebi kaže i što uobražava.”
Pitao sam neke pisce Albance sa Kosova, i to članove njihovog PEN-a, zašto ćute kad im se pred očima odvija jedan zastrašujući, falangistički atak na srpsko stanovništvo. Ćutali su. Koji to mir opstaje na teoriji o sudaranju prava, a ne na teoriji o praktičnom, humanom korišćenju prava. Opstaje samo privid mira. Kukavičluk od mira, a ne hrabrost od mira.

Svesni ste toga da živite u maloj zemlji, koja je takođe okružena malim zemljama, i tako „štedite” iluzije. Međutim, da li u pogledu uvreženih evropskih vrednosti zastupate određeni nihilizam, recimo u Vašoj pesmi „Pismo parlamentarcima iz Strazbura”?

Ne, naprotiv, to je interpolacija besa u samoironiju, što se veoma sporo ili nikako ne lišavamo vlastitih i tuđih predrasuda. Zašto nas Evropa identifikuje, još od Rebeke Vest, kao ljude sa kvarnim zubima, takoreći bezube, i kao zemlju užasnih toaleta. I toaleti su, nemojte mi zameriti na banalizaciji, elementarna dostignuća građanskog društva. Zar nisu često nazivana i mestima za „duboka, filozofsko razmišljanje”.

Čovek se ponekad iznervira kada čita Vašu poeziju. Da li je to legitimno?

Puno mi je čitalaca reklo isto to. Možda nesvesno preko poezije prenosim svoju vlastitu neurozu, ili je to rezultat jednog prihvaćenog pravila da poezija, ako već ume da koketira sa čitaocima, zašto ne bi mogla i da izaziva male, povremene nerede u njegovoj svesti. To je čini dramaturški živahnom.

Zbog čega bi trebalo makar i na kratko odsedeti u klupama

nenagrađenih...

...učenika? Pa i zbog svih tih želja, nadanja i posebnog gospodstva koju mladost ima u trenutku prihvatanju ideala i vizija, stvarajući u biću veoma važnu emotivnu kariku koje će uticati da neko, kasnije, bude altruista, ili se zakopča u oklop egoizma.

Često ste menjali sredine, prilagođavali se različitim jezicima. Kako je to uticalo na Vašu poeziju?

Moj egzistencijalni trougao bili su Crna Gora, Srbija i Makedonija. Nisam bio oficirsko dete nego dete razvedenih roditelja. Na tu, nikad apsolviranu traumu, pridodavala se i trauma oko jezika i pripadnosti. U Makedoniji sam bio Srbin, u Crnoj Gori Makedonac, ponekad i pogrdno Maćedonac, a u Srbiji i Crnogorac i Makedonac i, naravno, Srbin – jezička trobojka kojoj je, raspadom bivše Jugoslavije, pretila opasnost da postane krpa!

Koliko je Vaša majka, legendarna Ksenija Cicvarić, uticala na Vaš poetski glas?

U bolnoj tački mog pesničkog diskursa stoji moja majka, i peva, a ja sam onaj koji je skrušeno sluša i što više bivam stariji to mi se više čini da je njena pesma šifra s kojom lakše mogu da podnesem tegobe svoje i sveta oko sebe. Bila mi je, nedovoljno, majka, ali dovoljno što sam uz nju naučio setno da pevam i sa ushićenjem upirem nebo prema Leopardijevom mesecu.

Ljubav je Vaša tema, mada potisnuta naizgled, međutim, ni ona nije za Vas jednostavna?

Nisam „siromašan” u ljubavnim pesmama. Išao sam po toj žici čas visoko kao Eros, čas nisko kao Tanatos. Na putu sam da završim obimniju knjigu ljubavne poezije sa naslovom „Ljubavne i smrtne za svaki dan”, spontano se priključujući Česlavu Milošu u tvrdnji da je ljubav jedno od poslednjih čuda koje još traje na zemlji.

Kažu da ljudi dobijaju sve osim onog što potajno žele. Ima li nečeg što želite, a za šta sme da se zna, ili nečeg za čime žalite?

Želeo sam da i ja sagradim kolibu na jezeru Inisfri, gde bi povremeno dolazila italijanska glumica Silvana Mangano, a žalim što se nikad u mojim rukama neće naći magični štapić, utešen da to može da bude obično pero.

-----------------------------------------------------------

Mezimac ruskog egzila

Za razmišljanje je podsticajna Vaša pesma o „Mezimcu ruskog egzila”,koji je „neizbežno povezan sa statistikom svežih grobova u pretumbanojzemlji”. Šta inače mislite o fenomenu praštanja i zaborava?

U JAT-u, gde sam radio skoro tri decenije, i bio izbačen s posla najpre kao pripadnik Koalicije šetača, pa vraćen, pa ponovo izbačen od mojih demokrata, kao tehnološki višak, radio je i jedan vrhunski inženjer elektroničar, koji nije mogao nikako da bude ono što jeste, u imenu, prezimenu i zvanju, nego je uvek bio sin Pere Pileta. Tako će i Marko Milošević uvek biti sin bračnog para koji nijednom rečju niti postupkom nije stavio roditeljima do znanja da bejzbol palice i šipke i brojna ubistva ne mogu da budu metod za promenu mišljenja, posebno kad je o kritičnoj masi reč. Izostao je kod ovog, tada mlađeg čoveka, trenutak pobune.Da se pobunio, imali bismo ime dostojno uzvišene, grčke drame. Uvek sam sepitao: ako praštamo, a ne zaboravljamo, znači li to da ćemo se, u datomtrenutku, svetiti. Misteriozno je sve to: patnja, bol, grizodušje, a u središtu je Lajbnicov bog koji je stvorio svet sa svim zlom u njemu, mada je, tvrdi Lajbnic, Bog apsolutno dobar.


Marina Vulićević
[objavljeno u Politici: 18/04/2009]

Dodatne informacije o nagrađenima na ovom linku.

субота, 21. март 2009.

Pau Vadell / Pau Vadelj - Poesia/Poezija






















Pau Vadelj (Kalonđe, Majorka, 1984): Istoričar. Autor sedam zbirki poezije. Dobitnik nekoliko značajnih nagrada za poeziju.




El silenci dels cossos


M’ha arribat el silenci

a les mans.

I sé això

no perquè ho diguin els contes,

ni perquè les princeses dels romanços

llancin calàpets a l’aigua tèbia amb tendresa.

Ho sé perquè visc

com un botxí

en massa nits d’horabaixa.

I la roent llengua

sols es cobreix

amb la meva saliva agra.

Cant l’agònic salm del sexe

i escolt l’ombra per si em crida.

(Sadoll de seny, Editorial El Tall, 2009)






Temps d’incertesa


M’esgarres la carn de l’os

i no queda llenca per xuclar.

Les magnituds del teu xai

ja no són aquella carnassa

que un dia ens atipava.

Ara ja som carn greixosa

i pútrida, ràbia supurada

d’escarràs capolat en carnisseria.

Som els adobats pèls de resclosa

i fems de supermercat.

Som amor per sempre.

(Temple, Premi Miquel Àngel Riera 2009)




---



Nemuštost tela


U ruke mi dopre

muk.

I znam to

ne zato što tako u pričama zbore,

ni zato što princeze iz bajki

sa nežnošću eto bacaju žabe u mlake ustajale vode.

Znam jer živim

poput dželata

noći i noći u nenoćne sate.

I užareni jezik moj

samo oblaže

gorka mi pljuvačka.

Poje agonijski psalm seksa

i osluškuje čak i senku u očekivanju njenog zova.




Neizvesna vremena


Kidaš mi kost od mesa

pa ne ostaje ni za zub.

Jagnje tvoje svim bićem svojim

više nije onaj mamac privlačni

koji nas je nekoć sitio.

Sada meso nam je sama mast

i trulež, .

vrišteći bes kojim se kasapimo.

Razmekšala smo koža, bez izlaza

i otpad iz supermarketa.

Ljubav smo za svagda.




Prevod: Siniša Zdravković, Nevena Vilimović, Danijela Zdravković, Sava Jakšić, Marko Veljović